Cleve Backster o primarnoj percepciji i biokomunikaciji: Imaju li biljke dušu?

Napisao  Pročitano 581 puta

Stručnjak za poligrafska ispitivanja Cleve Backster otkrio je da svi oblici života, bilo da se radi o biljkama, bakterijama ili ljudskim stanicama, posjeduju intrinzičnu percepciju svoga okoliša i na njega reagiraju. To otkriće upućuje na redefiniranje svijesti i daje nam povoda da vjerujemo u budućnost u kojoj će postojati komunikacija među vrstama.

 

 

Intervju Derricka Jensena s Cleveom Backsterom (Preuzeto i prerađeno iz 3. poglavlja njegove knjige Mit o ljudskoj premoći; The Myth of Human Supremacy)

 

OBJAVLJENO U NEXUSU 93. // KNJIGU CLEVEA BACKSTERA 'PRIMARNA PERCEPCIJA' MOŽETE KUPITI OVDJE

 

Otvaranje mogućnosti komunikacije s drugim oblicima života

 

Prije gotovo dvadeset godina intervjuirao sam Clevea Backstera (1924.-2013.) o inteligenciji biljaka. Ne, on po struci nije bio botaničar. Bio je jedan od vodećih svjetskih stručnjaka za primjenu poligrafa, tj. detektora laži. Znam da to zvuči neobično, ali poslušajte njegovu priču i veza između to dvoje postat će vam jasna. Netom nakon Drugog svjetskog rata Backster je radio kao CIA-jin specijalist za ispitivanja i u sklopu Agencije utemeljio školu za poligrafska ispitivanja. Godine 1960. napustio je CIA-ju i osnovao Backsterovu školu detektiranja laži s ciljem podučavanja policijskih službenika. Riječ je o poligrafskoj školi koja od svih postojećih najdulje radi.



Backster je bio u stanju točno navesti trenutak kada se fokus njegova života zauvijek promijenio te se s detektiranja laži preusmjerio na inteligenciju biljaka: rano ujutro 2. veljače 1966., nakon 13 minuta i 55 sekundi poligrafskog ispitivanja koje je provodio. Zaprijetio je subjektu kojega je ispitivao, na što je subjekt reagirao elektrokemijski.

 

Subjekt je bila - biljka. Evo njegove priče.

 

„Nisu me posebno zanimale biljke, ali u prizemlju zgrade u tijeku je bila rasprodaja u cvjećarnici koju su upravo zatvarali. Tajnica je, stoga, kupila nekoliko biljki za ured: fikus gumijevac i drvo života. Ja sam ih zalijevao pod slavinom sve dok voda ne bi počela istjecati kroz dno tegli. Zanimalo me koliko će potrajati da vlaga dođe do vrha. Posebno me zanimalo drvo života jer se voda u njemu trebala uspinjati dugačkim deblom, a onda sve do kraja dugih listova. Mislio sam da će se, stavim li poligrafski detektor galvanske reakcije kože na kraj lista, na papiru zabilježiti pad otpora kada vlaga dopre među elektrode… Na grafikonu sam primijetio nešto što je nalikovalo ljudskoj reakciji na poligraf, a to ni u kom slučaju nisam očekivao od vode koja ulazi u list.

 

Detektori laži rade na principu predvidljivih fizioloških reakcija ljudi kada percipiraju prijetnju svojoj dobrobiti. Da provodite poligrafsko ispitivanje u sklopu istraživanja nekog ubojstva, na primjer, osumnjičenika biste tada mogli upitati: 'Jeste li Vi ispalili hitac koji je usmrtio tog i tog? ' Da je istinit odgovor na to pitanje pozitivan osumnjičenik bi se bojao toga da ga se uhvati u laži, a elektrode na njegovoj koži u tom bi slučaju reagirale na fiziološku reakciju na taj strah.

 

Počeo sam, dakle, razmišljati o načinima kako zaprijetiti dobrobiti biljke. Najprije sam pokušao s uranjanjem susjednoga lista u šalicu tople kave. Biljka je na to reagirala na način koji danas prepoznajem kao dosadu – linija na grafikonu samo se kretala prema dolje. A onda mi je nakon 13 minuta i 55 sekundi bilježenja na um pala ideja paljenja lista. Zamisao nisam verbalizirao, biljku nisam dotaknuo, niti sam dirao opremu. Biljka je, međutim, podivljala. Olovka je poskočila preko vrha grafikona. Jedino novo na što je biljka mogla reagirati bila je upravo ta mentalna slika.

 

Otišao sam u susjedni ured po šibice sa stola svoje tajnice i, upalivši jednu, nesigurno je zamahnuo oko susjednog lista. Međutim, shvatio sam da je reakcija koju vidim već toliko ekstremna da ne bih ni zamijetio njezino pojačanje. Stoga sam isprobao drukčiji pristup: otklonio sam prijetnju vrativši šibice na tajničin stol. Biljka se istog trena umirila.


Odmah mi je bilo jasno da se događa nešto iznimno važno. Nisam to mogao objasniti konvencionalnim znanstvenim spoznajama. Nikoga drugog ondje nije bilo i nisam činio ništa što bi mehanički dovelo do nečeg sličnog. Od tog trenutka moja svijest više nije ista. Čitav život posvećujem istraživanju tog fenomena.“

 

Primarna percepcija svih oblika života

 

Cleve je to što radi biljka nazvao primarnom percepcijom. Otkrio je da tu sposobnost nemaju samo biljke.

 

„Zadivilo me što sposobnost percepcije posjeduju svi oblici života, čak i bakterije. Uzorak jogurta, na primjer, aktivirat će se kada drugi dobiva hranu, kao da si govori: 'Onog hrane. A što je sa mnom? ' To se dosta često događa i ponavlja. Ili, na primjer, uzmete li dva uzorka jogurta i jedan prikopčate na elektrode, a u drugi ubaciti antibiotike, jogurt s elektrodama snažno će reagirati na smrt ovog drugog. I ne mora pritom biti riječ o istoj vrsti bakterija.

 

Prva moja sijamska mačka jela je isključivo piletinu. Držao bih kuhano pileće meso u hladnjaku u laboratoriju i svaki dan otkinuo komadić da nahranim mačku. Kada bi mi pri kraju već ostalo malo mesa, na tom starom mrtvom tijelu životinje već bi se počele razvijati bakterije. Jedan dan prikopčao sam jogurt na elektrode, a kako sam izvadio piletinu iz hladnjaka i počeo otkidati komadiće mesa, jogurt je na to reagirao. Zatim sam stavio piletinu pod grijaću lampu ne bi li se ugrijala na sobnu temperaturu, a toplina koja je dolazila na bakterije dovela je do još snažnijih reakcija u jogurtu.“

 

Upitao sam ga kako može biti siguran da sam na to ne utječe.

 

„Ja u tom trenutku nisam bio ni svjestan reakcije. Prekidači su mi bili po cijelom laboratoriju i kad god bih nešto radio uključio bih prekidač, što je bilježilo sve te podatke. Tek sam kasnije usporedio reakcije jogurta s onim što se događalo u laboratoriju.“

 

Je li jogurt ponovno reagirao kada je mačka počela jesti?

 

„Zanimljivo, čini se da bakterije imaju obrambeni mehanizam tako da ih ekstremna opasnost dovodi u stanje slično šoku. One se uslijed toga onesvijeste. Isto rade i mnoge biljke. Ako ih dovoljno gnjavite prestaju pokazivati aktivnost. Čini se da su bakterije učinile upravo to, jer čim su ušle u probavni sustav mačke signal je nestao. Od tog trenutka dijagram je pokazivao samo horizontalnu crtu.“

 

Cleve nastavlja:

 

„Jednom sam se našao u zrakoplovu i sa sobom imao maleni mjerač galvanske reakcije na baterije. Upravo kad je kabinsko osoblje počelo posluživati jelo izvadio sam mjerač i čovjeku pored sebe rekao: 'Želite li vidjeti nešto zanimljivo?' Stavio sam komadić zelene salate između elektroda i kada su ljudi počeli jesti salatu dobili smo reakciju, koja je prestala kada su listovi zapali u stanje šoka. 'Čekajte dok pokupe pladnjeve.' - rekao sam. Kada je osoblje maknulo ostatke našeg obroka salata je ponovno reagirala. Ja sam imao sjedalo kraj prolaza i još se sjećam čovjeka privezanog pojasom pored prozora, osuđenog na prolupalog znanstvenika koji elektroničku napravu spaja na listove salate.

 

Poanta je u tome da je salata ulazila u stanje zaštite kako bi izbjegla patnju. Kada se opasnost povukla, njezina reaktivnost se vratila.

 

Takav prekid električne energije na staničnoj razini povezan je, vjerujem, sa stanjem šoka u koji i ljudi zapadaju u ekstremno traumatičnim situacijama.“

 

Biljke, bakterije, listovi salate…

 

„Jaja. U New Yorku sam imao dobermana kojemu sam jednom dnevno davao jaje. Jednog dana spojio sam biljku na mjerač galvanske reakcije i kada sam razbio jaje mjerni je instrument podivljao. Nakon toga je uslijedilo na stotine sati promatranja jaja. Oplođeno ili neoplođeno, ono je živa stanica i biljke opažaju kada se taj kontinuitet primjećuje. Jaja, k tomu, imaju svoj obrambeni mehanizam. Izložite li ih opasnosti mjerni instrument ih neće zabilježiti. Ako pričekate dvadesetak minuta, povrate se.

 

Nakon rada s biljkama, bakterijama i jajima počelo me zanimati na koji bi način reagirale životinje. Međutim, nisam mogao natjerati mačku ili psa da mirno sjede dovoljno dugo da obavim adekvatna promatranja. Stoga sam odlučio pokušati sa stanicama ljudskog sjemena koje može dugo ostati živo izvan tijela i do kojeg u svakom slučaju nije teško doći. Dobio sam uzorak od donora i stavio ga u epruvetu s elektrodama, a zatim na nekoliko soba dalje razdvojio donora od njegova sjemena. Donor je udisao amil nitrit koji proširuje krvne žile i često se rabi za zaustavljanje moždanog udara. Samo drobljenje kapsule amil nitrita u spermi je izazvalo snažnu reakciju, a kada ga je donor udahnuo sperma je podivljala.

 

Promatrao sam jednostanične organizme na ljudskoj razini – sjemenu – koji reagiraju na donorove senzacije, čak i kada više nisu u istoj sobi kao on. Nije, međutim, bilo šanse da nastavim to istraživanje. Bilo bi to znanstveno opravdano, ali politički glupo. Dežurni skeptici sigurno bi me ismijavali, ispitivali me gdje mi je masturbatorij i slično.


Tada sam upoznao dentalnog stručnjaka i istraživača koji je usavršio metodu prikupljanja bijelih stanica iz usta. To je bilo politički izvedivo, jednostavno i nije zahtijevalo medicinski nadzor. Počeo sam snimati eksperimente kamerom, s podijeljenim ekranom, pri čemu je dijagram pri dnu ekrana pokazivao aktivnosti donora.

 

Uzeli smo uzorke bijelih stanica, a potom poslali ljude kući da gledaju unaprijed odabrani televizijski sadržaj za koji smo pretpostavljali da će vjerojatno izazvati emocionalnu reakciju; na primjer, veteranu Pearl Harbora prikazali smo dokumentarac o japanskim zračnim napadima. Otkrili smo da stanice izvan tijela još uvijek reagiraju na emocije koje osjećamo, čak i kada smo udaljeni miljama od njih.

 

Najveća testirana udaljenost bila je oko 500 kilometara. Astronaut Brian O'Leary, autor knjige Exploring Inner and Outer Space, ostavio je svoje bijele stanice u San Diegu te odletio kući u Phoenix. Putem onamo bilježio je događaje koji su ga uzrujali, pažljivo bilježeći njihovo vrijeme. Korelacija se mogla primijetiti čak i na takvoj udaljenosti.“


Koje su implikacije svega toga?

 

Cleve me prekinuo, smijući se. Odgovorio je:

 

„Da, zapanjujuće je to. Moje su ladice pune dokumentacije s podacima koji potvrđuju da su bakterije, biljke i tako dalje nevjerojatno međusobno povezane. I ljudske stanice imaju tu sposobnost primarne percepcije, ali ona se nekako izgubila na svjesnoj razini.“

 

Reakcija znanstvene zajednice

 

Pitao sam Clevea kako je znanstvena zajednica prihvatila njegov rad.

 

„Uz iznimku znanstvenika s margine poput Ruperta Sheldrakea, prva je reakcija bila ismijavanje, potom su uslijedili i napadi, a sada uglavnom nailazim na šutnju.

 

Isprva su primarnu percepciju zvali 'Backsterov efekt', možda se nadajući da će uspjeti trivijalizirati zabilježena opažanja, dajući im naziv po luđaku koji je tvrdio da vidi stvari koje promiču konvencionalnoj znanosti. Naziv se uvriježio, ali budući da primarnu percepciju nije moguće tek tako odbaciti više nije predmet prezira.“


Potom sam ga upitao na što se, u prvom redu, svode kritike konvencionalnih znanstvenika.

 

„Veliki problem – koji se tiče istraživanja svijesti općenito – predstavlja ponovljivost. Događaji koje sam ja promatrao svi su bili spontani. Moraju biti takvi. Ako ih unaprijed isplanirate, već ste ih promijenili. Sve se svodi na to da ponovljivost i spontanost ne idu zajedno i dok god članovi znanstvene zajednice toliki naglasak u znanstvenoj metodologiji stavljaju na ponovljivost, neće daleko stići u istraživanju svijesti.

 

Nije, međutim, samo spontanost bitna nego i namjera. Nema mjesta pretvaranju. Kažete li da ćete zapaliti biljku ali to ne mislite, ništa se neće dogoditi. Stalno čujem za ljude iz različitih dijelova Amerike koji žele znati kako dovesti biljku do reakcija. Odgovaram im: 'Ne trebate raditi ništa posebno. Obavljajte svoje poslove, radite bilješke tako da kasnije možete vidjeti što ste radili u određeno vrijeme te onda sve to usporedite s onim što je zabilježeno na dijagramima. Ništa, međutim, ne planirajte jer eksperiment u tom slučaju neće dati rezultata.'

 

Ljudi koji tako učine često dobivaju reakcije koje su poput mojih, često osvajaju prva mjesta na predstavljanjima znanstvenih otkrića. No, kada dođu do nečeg revolucionarnog kaže im se da ono čemu su svjedočili nema važnost.

 

Nekoliko je znanstvenika pokušalo replicirati moje eksperimente, ali svi su ti pokušaji bili metodološki neprimjereni… Tako je lako ne uspjeti… Ako ćemo iskreno, nekima od tih znanstvenika laknulo je kada nisu uspjeli jer uspjeh bi značio osporavanje ogromne količine znanstvenih spoznaja.“

 

Rekao sam tada da napuštanje predvidljivosti za znanstvenike znači da se moraju odreći kontrole, što znači odricanje zapadnjačke kulture, a to pak znači da se to neće dogoditi dok se civilizacija ne uruši pod teretom vlastitih ekoloških ekscesa.

 

Klimajući glavom, Cleve je odvratio:

 

„Odustao sam od pokušaja borbe s drugim znanstvenicima oko toga jer znam da oni, čak i ako eksperiment ne uspije, još uvijek vide stvari koje mijenjaju njihovu svijest. Ljudi koji su prije 20 godina šutjeli sada mi često znaju reći: 'Mislim da ti danas sa sigurnošću mogu reći da si mi promijenio život onime što si radio početkom 70-ih.' Ti znanstvenici u ono vrijeme nisu si mogli priuštiti uzdrmati znanost. Naime, to bi utjecalo na njihov kredibilitet i novac koji su ovako dobivali.“

 

Moguća objašnjenja

 

Pitao sam Clevea postoje li alternativna objašnjenja za ono što pokazuje poligraf. Pročitao sam da je netko izjavio da je njegov uređaj zacijelo imao neki kvar.

 

Njegov odgovor na to:

 

„U 31 godini istraživanja nagledao sam se svih mogućih kvarova da mogu reći da ne vidim nikakvo mehaničko objašnjenje. Neki parapsiholozi vjeruju da sam razvio sposobnost psihokineze - da pomičem olovku svojim umom, što bi svakako bio zgodan trik. Međutim, previđaju činjenicu da sam mnoge svoje eksperimente randomizirao do te mjere da nisam ni svjestan onoga što se događa sve do trenutka kada kasnije proučavam rezultate dijagrama te videosnimke. Konvencionalna objašnjenja dosta su se otrcala.

 

Jedno takvo objašnjenje, izneseno u časopisu Harper's, odnosilo se na statički elektricitet: ako hodaš sobom i diraš biljku, dobiješ reakciju. Međutim, ja rijetko diram biljku tijekom razdoblja promatranja i u svakom slučaju reakcija bi bila potpuno različita.“

 

Koji je to, dakle, signal koji biljka prima?

 

„Ne znam. Ne vjerujem da je riječ o signalu, kakav god da bio, koji se raspršuje na udaljenosti, što bi se dogodilo kod elektromagnetskih fenomena. Znao sam prikopčati biljku i onda šetati s randomiziranim mjeračem vremena u džepu. Kad bi vrijeme isteklo, vratio bih se kući. Biljka bi uvijek reagirala čim bih se okrenuo, neovisno o udaljenosti. Osim toga, signal iz Phoenixa bio je jednako jak kao da se Brian O'Leary nalazi u susjednoj prostoriji.

 

Osim toga, pokušali smo zaustaviti signal filtriranjem pomoću olovom obloženih posuda i sličnih materijala, ali nije nam uspjelo. To me navodi na zaključak da signal ustvari ne putuje s mjesta na mjesto, nego da se manifestira na različitim mjestima. Sve to, podrazumijeva se, vodi nas u metafizičke, duhovne sfere.“

 

Redefiniranje svijesti

 

Rekao sam da primarna percepcija otvara potrebu za redefiniranjem svijesti.

 

Mislite li da bi se time dokinula ideja da je svijest nešto na što ljudi imaju monopol?



Na trenutak je zastao, pa rekao:

 

„Zapadna znanost pretjeruje s ulogom mozga u svijesti. Čitave su knjige napisane o svijesti atoma. Svijest može postojati na posve drukčijoj razini.“

 

Pitao sam Clevea je li radio s materijalima koji bi se u pravilu smatrali neživima.

 

„Uzeo sam komadiće nekih tvari i ostavio ih u agaru. Dobivam električne signale, ali oni se ne odnose nužno na ono što se zbiva u okruženju. Tu mi je shemu vrlo teško dešifrirati. Ali vjerujem da svijest seže puno, puno dalje.

 

Godine 1987. sudjelovao sam u programa Sveučilišta Missouri u sklopu kojega je govor održao i dr. Sidney Fox, u to doba povezan s Institutom za molekularnu i staničnu evoluciju na Sveučilištu u Miamiju. Fox je snimio električne signale iz materijala nalik bjelančevinama, sa svojstvima vrlo sličnima onima živih stanica. Jednostavnost materijala koji je on upotrijebio i sposobnost samoorganizacije koju je pokazao meni ukazuju na to da je biokomunikacija postojala u najranijim stadijima evolucije života na našem planetu.

 

Naravno, hipoteza Gaia – ideja po kojoj je Zemlja veliki aktivni organizam koji uključuje mnogo korekcija – sjajno se tu uklapa. Mislim da nije pretjerano tu hipotezu odvesti korak dalje te pretpostaviti da je sam Planet inteligentan.“

 

Postavio sam Cleveu pitanje kako je njegov rad prihvaćen u drugim dijelovima svijeta.

 

„Rusi i drugi istočni Europljani od početka pokazuju zanimanje. Kad god susretnem indijske znanstvenike – budiste i hinduiste – i kada razgovaramo o onome čime se bavim, oni mi govore: 'Zašto ti je toliko dugo trebalo?' Moj se rad vrlo dobro uklapa u brojne koncepte u koje se vjeruje u budizmu i hinduizmu.“

 

Temeljno usklađivanje živih bića

 

Zašto nam toliko dugo treba?

 

„Postoji strah, ako je točno ono što ja opažam, da mnogim teorijama na kojima se zasniva naš život treba posvemašnja prerada. Znam da neki biolozi govore: 'Ako je Backster u pravu, u nevolji smo.' Potreban je određen karakter da bi se uopće upustilo u preispitivanje temeljnih pretpostavki.

 

Zapadnjačka znanstvena zajednica, zajedno sa svima nama, nalazi se u teškoj poziciji jer, da bi zadržala trenutno stanje, mora ignorirati golemu količinu informacija. A tih se informacija stalno sve više prikuplja.

 

Na primjer, jeste li čuli za Ruperta Sheldrakea i njegov rad s psima? On je sa svim vremenskim podacima snimao psa kod kuće i vlasnika na poslu. Otkrio je da čak i ako ljudi dolaze kući s posla u različito vrijeme svakog dana, u trenutku kada osoba ode s posla, pas kod kuće uputi se prema vratima.

 

Čak i konvencionalni znanstvenici ne mogu zaobići taj fenomen biokomunikacije. S obzirom na sofisticiranost suvremenih instrumenata čini se da nam ne može promaknuti to temeljno usklađivanje živih bića. Nećemo se zauvijek moći pretvarati da je ono što je više nego jasno rezultat nekakvih 'kvarova na mjernim instrumentima'“.

student financial help center