Početna Kolumne Geopolitika Narodne crkve: Tamo gdje se skupljaju orlovi

Geopolitika Narodne crkve: Tamo gdje se skupljaju orlovi

Ispravan uvid u tragičnu borbu za očuvanje ovog naroda, njegove slobode i vjerske samobitnosti preduvjet je našeg oslobođenja. Potrebno je smoći hrabrosti i prihvatiti sve dobre i loše događaje, sve uzvišene i niske osobine našeg naroda koje su baš sve žive i zdrave u našim predrasudama, karakterima i suvremenim političkim događajima

Ovo je osmi nastavak feljtona „O skrivanju kontinuiteta ilirskog kršćanstva“ naših kolumnista Domagoja Nikolića i Vinka Klarića. Prvih sedam nastavaka pogledajte OVDJE…

Kada Porfirogenet u 31. poglavlju kaže da je car Heraklije „od svećenika koji su preko legata bili zatraženi iz Rima odredio arhiepiskopa, episkopa, prezbitere i đakone te pokrstio Hrvate“, onda nije riječ o tome da su Slaveni bili nekršteni jer, prema Farlatiju, o tome ne može biti govora, budući da su „slavenske kraljevine zibale apostolsku crkvu u kolijevci i svojim je propovijedanjem hranile mlijekom vjere.“ (Illyricum Sacrum, Tom 2.) Toma Arhiđakon također piše da Hrvati nisu bili nekršteni, nego ih je „zarazila arijanska kuga“ te da su se prije zvali Kureti, a sada ih zovu Gotima i Slavenima „prema posebnom imenu onih koji su došli iz Poljske i Češke“. Dakle, po Tomi, Hrvati to jest Slaveni već su bili kršćani i autohtoni, jer došli jesu neki, ali daleko od toga da su došli svi.

„Toma dalje navodi predaju da su ti Slaveni to jest Goti pod Totilom izjurili Rimljane i njihove popove iz Salone. (Historia Salonitana 7)“

Totila je, kaže, svojeručno uništavao hram u Splitu, što ne može biti istina jer je Totila harao stotinjak godina ranije, ali je lako moguće da je narativ točan, iako depersonaliziran.

Salonitanski građani su tada najvjerojatnije bili mješavina domaćeg stanovništva i kolonizatora čije su obrede usvojili, jednako kao što su napadači bili mješavina u kojoj su većinu sačinjavali autohtoni i raznoplemeni Slaveni, a manjinu slavenski doseljenici sa sjevera, pojačani Avarima. Salonitance ćemo dalje nazivati Romejima zbog njihovog podaništva rimskom poretku i Bizantskom Carstvu, bez obzira tko su u narodnosnom smislu bili.

Bizant i Rim, u duhu antičkih i feudalnih načela, bili su prilično ravnodušni prema etničkim razlikama, jer su bili usredotočeni na kontrolu teritorija na kojem se poštuje državni poredak to jest (vjero)zakon kojim ostvaruju svoju prevlast, zamotanu u visokoparnu civilizacijsku misiju. Romeji u domorodcima vide divlju i zaostalu gomilu, primitivnu i nerafiniranu u svakom pogledu, koja živi u potpunoj zapuštenosti, na civilizacijskoj razini nedostojnoj čovjeka. Nasuprot tome, slavenska masa što huče pod solinskim zidinama u romejskom poretku instinktivno osjeća prijetnju, jer je na svojim leđima dobro osjetila svjetlost takve ‘civilizacije’. Oni u proklamiranoj romejskoj otvorenosti i uglađenosti vide lukav plan da domorodci – proglašeni za divljake – služe došljake.

„Slavenima je itekako važan vlastiti predajni (vjero)zakon odnosno običajno pravo sraslo s plemenskom kulturom i vjerom praotaca.“

Romejski poredak, međutim, negira vjekovno pravo na zemlju predaka, a škare i sukno (vjero)zakona prenosi u ruke kolonizatorske elite koja se bavi eksploatacijom i poreznom tlakom, štiteći se od domorodaca visokim gradskim zidinama i vojskom. U tome se nalazi suština sukoba i žestina razaranja kojoj su bili izloženi gradovi u šestom i sedmom stoljeću, a o salonitanskoj dekadenciji i opačini može se čitati kod Tome Arhiđakona: Štovao se moćniji, a slabiji su bili izloženi pljački. (…) Nisu se ponašali kao da vole domovinu nego kao da nastoje grabežljivo pljačkati neprijateljsku zemlju. Sredstva za javne troškove grabili su moćnici i cijeli je teret javnih službi pao na jadnu sirotinju. (…) Nepravde nanesene sugrađanima smatrali su slavnim djelima. (Historia Salonitana VII)

Priče i spinovi rimskih propagandista

Nakon što su Romeje iz grada izjurili „Slaveni Ukri“ (dakle, Slaveni koje su poveli Avari ili Ugri) koji, kako piše Mauro Orbini pozivajući se na Ludovika Crijevića Tuberona, „uništiše i potpuno razoriše grad Salonu“, Romeji su se nakon pečalnog potucanja po okolnim otocima ponovo naselili u Splitu i zatražili zaštitu cara iz Carigrada od barbara. (Historia Salonitana X)

U međuvremenu, prema Porfirogenetu, Hrvati su pobili i podčinili Avare, pa su „poslije sedam godina ratovanja s teškom mukom pobijedili Franke (…) postavši od tada slobodni (…) zatražili od rimskog pontifeksa sveto krštenje u vrijeme kada je principat držao Porin.“ (30. poglavlje)

Toma Arhiđakon i Porfirogenet su bez sumnje propagandisti rimskog tabora. Porfirogenetova priča o krštenju prilično je besmislena i ne uklapa se u kronologije, a ako je tako nešto i zatraženo, bio je to potez taktičke naravi. Tomina priča o mirnom povratku Salonitanaca u Split je pak klasičan spin. Naime, nema nikakve šanse da bi im to Slaveni dopustili nakon što su ih sistematski prognali, pogotovo ako ćemo vjerovati Porfirogenetovom opisu njihove ratobornosti, jer bi to značilo dopustiti da se poredak vrati na staro. Toma, uostalom, i sam kaže da su vođe Gota „kad su čuli da su se salonitanski građani vratili s otoka, odmah krenuli vojskom na njih, pustošeći im nasade i ne dopuštajući im izlazak iz grada.“ Nakon što im je car naredio da prestanu, odlučili su ga (preko volje) poslušati i „nisu se usuđivali više mašiti se oružja protiv Splićana.“ (Historia Salonitana, X)

Priči očito nešto nedostaje: prije će biti da Toma prikriva bizantsku invaziju koja se ograničila na osvajanje Dioklecijanove palače, nakon čega je ponovo postignut kompromis. Bilo je to najvjerojatnije 812. kada su franački kralj Karlo Veliki i bizantski car Mihajlo I Rangabe dogovorili podjelu prema kojoj neki obalni gradovi pripadaju Bizantu, a ostatak teritorije lokalnim franačkim vazalima, a koja je na terenu sigurno morala biti provedena vojnom silom. Da je posrijedi bio oružani sukob ne krije prema gornjim redcima ni Toma, a vijest o kompromisu nalazimo kod Porfirogeneta koji kaže da je car Vasilije I naložio Romejima da Slavenima plaćaju danak „i to grad Aspalatum 200 nomizmi (…)“ (30. poglavlje), pa da tako konačno legne stvar. Fake news koncept očigledno nije izmišljen u 21. stoljeću.

Po Tomi, Romeji su nakon povratka navodno prenijeli tijela svetih Dujma i Staša iz salonske bazilike u Split. (Historia Salonitana, XII). Mi bismo pak rekli da ova priča zbog premnogih nedosljednosti također krije spin.

Prvo moramo raspraviti gdje se zapravo nalazila solinska episkopalna bazilika. Solinska gradska bazilika nalazila se južno od Manastirina, ali to vjerojatno nije bio glavni katedralni hram za vrijeme rimske vladavine, ako ikad. Što se tiče Tomine priče o prenošenju tijela svetaca mučenika iz episkopalne bazilike u Saloni, danas se uglavnom smatra da su se tijela ustvari nalazila na Manastirinama i Marusincu, a ne u gradskoj bazilici, ali ni za to nema pravih dokaza i zapravo je zabluda koja proistječe iz nedostatka kritičkog sagledavanja konteksta stvari. Prema našem tumačenju, episkopalna bazilika mogla je biti smještena jedino u glavnom hramu, a to je Dioklecijanova palača, Porfirogenetov As Palatum – sveti hram, po kojem je grad Split dobio ime i koja ustvari izgleda kao drevni manastirski kompleks.

Toma kaže da je romejski biskup Ivan očistio Jupiterov hram u palači od likova poganskih bogova (Historia Salonitana IX) i od njega napravio episkopalnu baziliku, ali Toma sigurno ne govori istinu.

„Prije će biti da je, ponovnim prelaskom Dioklecijanove palače u romejske ruke, episkopalna bazilika oteta od Narodne crkve i prilagođena romejskom obredu“

Jer nema nikakve šanse da bi Dioklecijanov mauzolej netaknut opstao kao Jupiterov hram (ako je to ikada i bio) 250 godina nakon Teodozijeve zabrane poganskih kultova.

Tomine priče o Jupiterovom hramu ne potvrđuje ni papinski nuncij, dekan Kardinalskog zbora i državni tajnik Vatikana Angelo Sodano koji je 1998. godine kazao da je Splitska katedrala (a prema tome, budući da još uvijek postoji Lateranska katedrala i biskupija) najstarija na svijetu, a ako je bila posvećena tek u 9. vijeku (kako to ispada iz Tominog narativa) onda o tome ne može biti govora.

Toma također navodi da Slaveni uopće nisu marili za tijela svetih Dujma i Staša, za što je vjerojatnost jednaka nuli jer su, čak i kad bi povjerovali Porfirogenetovoj priči o krštenju u doba Porina, oni tada već bili uveliko kršteni. Toma potom navodi da su ih Romeji kriomice iskopali i odnijeli u Split da ih Slaveni ne pojure. (Historia Salonitana, XII) Postavlja se dodatno pitanje, ako slavenske divljake („sirove i neuke ljude“) uopće nije bilo briga, zašto svetačka tijela nisu Romeji od njih novcima otkupili? Ta imali su sve pare svijeta, a barbari vole iznad svega zlato.

Romejima je posjed tih tijela vrlo bitan jer im daje legitimitet, a oni koji o tome navodno ne brinu (Slaveni) su barbari bez kulture i naslijeđa. To je smisao Tomine priče.

Da su tijela izuzetno važna za Rim, a ne samo za Salonu, govori Tomina priča o papi Ivanu IV Dalmatincu (640.-642.), za kojeg iz Liber Pontificalisa doznajemo da je riječ iz sinu bizantskog administratora Venancija („ex patre Venantio scolastico“), vjerojatno iz Salone. On je poslao, ovaj detalj prema Porfirogenetu, sakatog opata Martina (kakav furtim!) da isprosi ili novcem otkupi relikvije svetaca. Ovaj je uspio dobiti djeliće svetih tijela jer su se Slaveni, poslovično skloni smjenjivosti najgnjevnije okrutnosti i najčovječnijeg milosrđa, valjda smilovali na tog jadnika. Ako nisu za njih marili, što mu ih onda nisu dali čitave!? Ako su htjeli samo konflikt, zašto su mu išta dali? Izgleda da su ipak htjeli nekakvo pomirenje i da je u pitanju opet bio neki kompromis.

Bilo kako bilo, Lateranska bazilika (i tim putem Rimska crkva) prenosom dijela relikvija svetih salonitanskih mučenika uspostavila je kontinuitet sa Salonitanskom biskupijom i na taj način dobila legitimitet najstarijeg izvora kršćanstva rimske države. Da se to javno objelodani, u Lateransku baziliku je na počasno mjesto ugrađen mozaik o kojem se u nas premalo govori, a na kojem je prikazano deset svetaca, svi redom salonitanski i istarski mučenici. Osim Dujma i Staša, prikazani su solinski svećenik Asterius, đakon Septimus, četiri Dioklecijanova tjelohranitelja. Antiohije, Gajan, Paulinian i Telije, te dva istarska mučenika Venancije i Mauro. Nije to uopće trivijalna ili slučajna simbolika; riječ je o najdubljem pitanju legitimiteta katedrale koju je osnovao sveti car Konstantin, Dioklecijanov posinak, a obojica su rodom Dalmatinci. Tako su simbolički putem svetačkih relikvija Dioklecijanovog doba ujedinjene dvije prabazilike službene rimske crkve, splitska to jest solinska i rimska. Napomenimo da se u Lateranskoj katedrali ustoličuju pape i da je ona, a ne Katedrala svetog Petra, pravo sjedište rimskog pontifeksa i da upravo tu treba tražiti razlog ove političko-obredne zavrzlame.

Još jedna nedosljednost u Tominoj priči je u tome što po kronologiji koju nudi (Historia Salonitana, VIII), a ispada da je opat Martin isprosio dijelove svetih tijela prije nego su ova navodno iskopana iz opožarenih ruševina. Kako je to moguće? Porfirogenet (31. poglavlje) tvrdi da je opat Martin stigao „u vrijeme princepsa Terpirmira, oca princepsa Kresemira“, dakle punih 200 godina kasnije i ne spominje nikakve relikvije, samo da „Hrobati pričaju da je činio mnoga čuda.“ Ovaj put je Porfirogenet opata Martina dehistorizirao, a mi po tko zna koji put uočavamo da sve ove slučajno ili namjerno iskrivljene traktate treba čitati vrlo kritički, da ne kažemo detektivski.

„Zato bismo rekli da će prije biti da su svetačka tijela prije prelaska u ruke Bizantinaca bila u posjedu Narodne crkve u Saloni koja ih je tamo sklonila prije nego su Bizantinci osvojili palaču“

Dakle, za vrijeme ili neposredno prije njihovog ‘miroljubivog’ povratka. Budući da Tomin opis odgovara svježije opustošenom mjestu („bilo još ljudi koji su preživjeli i poznavali mjesto“), prije će biti da je slavenski Solin bio opustošen zajedno s tamošnjom bazilikom prilikom bizantskog osvajanja Splita, a potom su tijela u posebnoj vojnoj operaciji iskopana iz ruševina i odnijeta u Split. Da zaista jest u pitanju vrtoglavi spin i furtim govori nam i činjenica da se ni službeni povjesničari ne slažu po pitanju ove kronologije te prenošenje svetačkih tijela smještaju u rasponu od sredine 7. do prve polovice 10. stoljeća to jest Prvog splitskog sabora (Historia Salonitana, Književni krug Split, 2003., str. 49), dakle, unutar raspona od gotovo puna tri stoljeća!

Da je Split dio istog sakralnog kompleksa kao i Salona (što je zapravo jedino logično) vidimo po tome da su romejski biskupi i dalje nosili titulu biskupa od Salone, premda su boravili u Splitu. (Historia Salonitana, XIII) Dakle, nema obredne distinkcije između Splita i Solina. Dapače, onaj tko stoluje u Splitu i posjeduje relikvije ima pravo na Solinsku biskupiju. A da slavenskim biskupima nije stalo do salonitanskih relikvija, biskupije i episkopalne bazilike u Splitu je besmislica koja se vidi iz kasnije ogorčene borbe koju vode za tu, prema papi, „Svetu solinsku stolicu“.

‘Pokrštavanje’ Hrvata iz Porfirogenetovih spisa to jest nastojanja da se Slaveni priklone rimskom ili bizantskom obredu (bilo što, samo ne Narodna crkva arijanskog porijekla!) treba staviti u kontekst s vjerskim sukobima u Carigradu to jest s carevima ikonoborcima koji su s razlogom optuživani da su arijanci. Nakon što su ikonoborci 842. konačno poraženi, kontroverze su i dalje nastavljene: 870. ekskomuniciran je carigradski patrijarh Focije poradi učenja o dvije čovjekove duše (očito je i to arijansko nagnuće), a kojeg je kasnije pomilovala Istočna crkva. Knez Domagoj će napasti papinu delegaciju na povratku sa sudbonosnog Osmog crkvenog sabora iz Carigrada, što najbolje govori o njegovom političkom stavu po tom pitanju. Focije je učitelj bugarskog cara Simeona, vrsnog teologa, s kojim će Tomislav žestoko ratovati, ponovo iz vjersko-političkih razloga.

Pravi kontekst

Nemamo mogućnosti raspraviti sve teološke i političke nijanse u ovom formatu, ali uspoređujući sve izvore, kontekst je najvjerojatnije ovaj: što se Dalmacije tiče, Franci i Bizant su se nagodili 812. da gradovi ostaju Bizantu, a ostatak naše teritorije Francima to jest njihovim slavenskim vazalima Hrvatima koji gospodare ovdašnjim Slavenima otkako su se iz područja današnje Bosanske krajine i Like spustili u 7. stoljeću. Dakle, radilo se, modernim rječnikom kazano, o sukobu niskog intenziteta uz asistenciju međunarodne zajednice i njihovih peacekeepera, dok crkvene organizacije predstavljaju soft power NGO scenu, a vjerska propaganda i kroničari plaćeničke medije koji glume slobodno javno mnijenje.

Kada je postignut dogovor da se Salona podjeli na način da Asplatum (Split) prelazi u ruke Bizanta dok Solin ostaje u rukama Slavena (neka vrsta Daytona), nakon toga u Carigradu 813.-814. slijedi drugi ikonoborački odnosno arijanski protuudar, što je imalo velike posljedice i na političko stanje u ‘regionu’. Nakon konačnog ikonoboračkog poraza 842. Mislav daje, a Trpimir 852. navodno potvrđuje privilegije crkvi u Saloni koja se navodno „proteže od jadranske obale do Dunava preko čitavog hrvatskog kraljevstva (metropoli ubque ripam Danubii et pene per totum regnus Chroatorum)“, (Codex Diplomaticus Regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae, Vol. 1) jer su, kako kaže Toma, „slavenski vođe počeli silno štovati crkvu blaženoga Dujma darujući joj imanja i mnoge posjede, radosna srca prinoseći desetine i davanja.“ (Historia Salonitana, XIII)

Tada se karta okrenula, Mislav i Trpimir su silom ili milom u jednom periodu taktički stali uz bizantsku crkvu, za razliku od svojih prethodnika koji čvrsto stoje uz Narodnu crkvu, a odmah potom na naše obale, sigurno nimalo slučajno, stižu Arapi s kojima, kako smo već pisali, Slaveni odavno održavaju vrlo tijesne veze. Znakovito je da Arapi pustoše Budvu, Risan, Kotor itd. i opsjedaju Dubrovnik, a da tim gradovima s kopna ne stiže nikakva pomoć. Čini se dapače!

Vrijeme je to velike nestabilnosti. Knez Trpimir nastavio je maltretirati bizantske gradove (Gottschalk, De Trina deitate) tako da Tomine spinove o „slavenskim vladarima koji radosna srca silno štuju romejsku crkvu“ ne treba uzeti previše ozbiljno. Knez Domagoj, pobornik Narodne crkve, ga je 864. zbacio (možda i ubio) i prognao njegove sinove koje je prihvatio uvijek pragmatični Carigrad. Domagoj ne čini ništa da pomogne opsjedanom Dubrovniku kojeg 15 mjeseci dave Arapi (866.-868.). Iako je formalno bio franački vazal, do kraja svoje vladavine zbacio je vlast njihovog kralja Karlomana i stao uz Arape, a protiv Franaka, Bizanta i Mletaka. Po zlu će ga upamtiti Rim, Carigrad i Venecija koja ga je nazvala Sclavorum pessimo duce. Papa ga pokušava pridobiti za ideju da svoju Narodnu crkvu ujedini s Bugarskom i time je otrgne od Bizanta, ali od toga nema koristi.

Nakon toga papa se žali svećenicima Narodne crkve što je Domagoj pogubio zavjerenike koji su mu pod papinom zaštitom radili o glavi. Papa traži da od Domagoja isprose milosrđe za njegovog legata, vođu ubojica. (Codex Diplomaticus I) Eto čime su se bavile rimske delegacije, što treba itekako imati u vidu kada uskoro budemo raspravljali o sudbinama bugarskog cara Simeona i hrvatskog kralja Tomislava.

Nakon što je Domagoj vjerojatno ubijen 876. godine i kratkotrajne vladavine njegovog sina Iljka, 878. na prijestolje dolazi Trpimirov sin Zdeslav, bizantski vazal kojeg Vasilije I šalje ravno iz Carigrada ratnom galijom na hrvatsko prijestolje.

Taj nije dugo trajao. Branimir, pripadnik dinastije Domagojevića, nakon što je Zdeslava ubio u Kninu 879. godine, priklanja se Francima te najvjerojatnije taktički (do tada je to bilo jako upitno) pristaje uz Rim. Papi je laknulo te ga blagoslivlja u mnogim pismima.

„Dakle, bitno je uočiti da se kod Ilira stvari ne mijenjaju bitno tokom svih ovih tisućljeća: u naše sukobe uvijek prizivamo strane sile koje navodno nemaju kod nas nikakve interese osim očuvanja mira, a u stvari nam, upravljajući našim sukobima, stalno rade o glavi.“

Prizivaju se Arapi, Franci, Bizantinci, bilo tko, kao što se danas prizivaju pape, Nijemci, Rusi, Turci, Amerikanci, tko god je u mogućnost napakostiti braći. No, valja pošteno reći, da nema tih intervencija možda bismo se davno sami istrijebili, tako da su stranci također uključeni u borbu za naš opstanak na različite komplicirane načine.

Da doba tzv. hrvatskih narodnih vladara zaista nije bila arkadijska pastorala ili licitarsko snoviđenje tuđmanesknih operetista govori nam također povijest Ninske biskupije. Autori obično pretpostavljaju da je osnovana sredinom 9. stoljeća, ali to je bez osnova. Prvi biskup za kojeg znamo je Teodozije (budući da je riječ o Narodnoj crkvi s razlogom ćemo pretpostaviti da se zapravo zvao Bogdan), koji je sigurno imao prethodnika što iščitavamo iz pisma koje mu piše papa Ivan VIII (872.- 882.).

Godine 879. kada su građanski ratovi na vrhuncu Teodozije je zajedno s Metodom i Branimirom bio u sukobu protiv Zdeslava i Bizanta, a očito mu ni papa nije bio mio niti drag. Bilo bi zanimljivo saznati kakve je osjećaje gajio prema Arapima.

Raniji papa Nikola I (858.- 867.) pismeno osporava legitimitet Narodne crkve, postavljajući retoričko pitanje kako saborna crkva može biti osnovana bez pristanka pape. Pa može, zato što je starija od rimske, a Konstantinova darovnica prema kojoj on, arijanac, svoja prava prenosi na Rim, dokazani je falsifikat. Uostalom, Konstantin je srušio odmetnutu pretorijansku bazu i tamo napravio papinsku katedralu te rimskom pontifeksu u blok izdiktirao u što će vjerovati, držeći mu mač pod grlom. A Konstantin je nota bene Dioklecijanov posinak, ako ne i pravi sin. I eto nas ponovo natrag u Splitu, tako da se opravdano postavlja pitanje o potrebi prijenosa salonitanskih relikvija u Lateransku katedralu. Dakle, iz čega i od koga proizlazi kontinuitet i legitimitet službene Rimske crkve?

Papa također kaže da su Teodozijevi prethodnici dolazili po blagoslov u Rim, ali to je s obzirom na to „da je crkva osnovana bez pristanka pape“ (Codex Diplomaticus I) malo vjerojatno, kao što je malo vjerojatno da bi oni ikakav pristanak od njega tražili, osim ako bi silom bili primorani. Papa Ivan VIII piše Dalmatincima da se vrate pod Rimsku crkvu. U očaju je podržao (arijanca) Metodija i dozvolio uporabu slavenske liturgije 878., jer ionako po tom pitanju nije mogao ništa napraviti, a na ovaj način bi zadržao kakav-takav utjecaj i tim savezništvom spriječio da Dalmacija poput Bugarske potpadne pod Bizant ili, još gore, pod Arape. Iz njegovog pisanja Dalmatincima vidimo da je dalmatinski nadbiskup primio „apostolsku doktrinu“ to jest posvetu negdje drugdje. Ujedno papa obećava da će ih (ako se ‘vrate’) štititi od Grka i Slavena koji su očito zaraćene strane koje pripadaju različitim verzijama kršćanstva. U pismu koje piše biskupu Vitalisu iz Zadra, Dominiku iz Osora, svim drugim dalmatinskom biskupima i nadsvećeniku Ivanu iz Svete solinske stolice (Sancta sedis Salonitana), upravo tim riječima potvrđuje izuzetna prava Salone i činjenicu da se Split/Salona ubraja u najvažnije crkvene centre. (Codex Diplomaticus I) Izbor riječi Santa sedis (Sveta stolica) vrlo je znakovit, jer je u zapadnom kršćanstvu ta titula dodijeljena samo nadbiskupijama Rimu i Mainzu koje su ustanovljene u 4. stoljeću, a salonitanska crkva i splitska katedrala starija je od obje.

U to vrijeme splitski/solinski biskup je Marin za kojeg Toma kaže da vlada u doba Branimira kneza od Slavonije („Branimiri ducis Sclauonie“, Historia Salonitana XIII).  Nakon njega na Svetu stolicu solinsku 886. godine sjeda ninski biskup Teodozije, čime se crkva u Dalmaciji konačno ujedinjuje pod slavensko-ilirsko-arijanskom tradicijom te u tom svjetlu treba tumačiti kasnije splitske crkvene sabore. Koliko je Teodozije vruć krumpir za romejsku frakciju vidi se i po tome da Toma i Porfirogenet o njemu mudro šute, kao što su, uostalom, prešutjeli i Domagoja. Da su temeljito prebrisani iz kronika potvrđuje i činjenica da ih ne spominje čak ni Mauro Orbini.

Kad je Stjepan V (885.-891.) došao za papu piše mu da se „solinska crkva za koju ti pišeš da je obnovljena mora vratiti u prvobitno stanje. (Salonitana ecclesiae, quam deo auxiliante restitutam asseris, ut ad pristinum gradum redeat, inhianter cupimus.)“ (Codex Diplomaticus I)

Dakle, po Teodoziju, njegovim sjedanjem u Svetu solinsku stolicu Solinska crkva je obnovljena u izvornom narodnom to jest arijanskom duhu. On doduše jest povrijedio odluku Drugog nicejskog sabora prema kojoj biskup ne može prelaziti s jedne biskupske stolice na drugu, ali je pitanje da li crkva arijanskih nagnuća uopće smatra da je taj propis obavezuje. Također je moguće i da Teodozije nije napustio Ninsku biskupiju, već da su tim činom one ujedinjene. Iz tog naslijeđa proizlazi i kasniji proglas Grgura Ninskog da njemu pripada salonitanska biskupija, jer je u centru spora pitanje obreda i iskonskog prava, a nipošto rimske administrativne formalnosti.

Nadbiskup splitsko-solinski Ivan sve do Splitskog sabora 925. nije dobio posvetu i priznanje rimskog pape (tko zna je li ga tražio), iako ga ovaj u pismu oslovljava titulom Salonitane ecclesie archeiepiscopus, čime ga očigledno preko volje priznaje, jer ne može napraviti ništa drugo. Nikad nije bio u Rimu kao ni većina njegovih prethodnika. Na Prvom splitskom saboru potvrđen je primat salonitanske crkve na osnovu njezinog naslijeđa i tijela svetog Dujma („Tamo gdje je tijelo, tamo se skupljaju orlovi.“ kako kaže Kanon 1 Splitskog sabora, citirajući Luku 17:37), potvrđuje se podređenost „episcopus Croatoruma“ to jest ninskog biskupa splitskom nadbiskupu, a Kanon 12 nalaže da se hrvatski kralj i velikaši imaju prikloniti latinskom obredu. Iz tog konteksta je bjelodano da su Tomislav i Mihajlo Višević podržavali hrvatskog biskupa i Narodnu crkvu, a da su ovim stavljeni pod pritisak.

Protiv toga se pobunio Grgur Ninski koji je zahtijevao metropolijska prava na Split i Dalmaciju, pozivajući se na svoje tradicije. Dakle, izgleda da je dotadašnji arijanac nadbiskup Solinske crkve Ivan dobio ponudu koja se ne odbija i promijenio tabor. I to je u duhu naše tradicije! Iako, doduše, konkretnih dokaza na kojem se naslijeđu temeljio Grgurov zahtjev nema, ipak je iz konteksta jasno da ono ide do Svetog Dujma to jest Dioklecijana to jest da se u središtu čitave zavrzlame nalazi pitanje kome i čijoj tradiciji pripada svetac utemeljitelj, kojem narodu, čijoj crkvi i kakvom obredu.

Odluke Prvog splitskog sabora nisu provedene, premda je Tomislav počašćen kraljevskom titulom i nadbiskup Ivan službeno potvrđen iz Rima, pa 928. stiže specijalno rimsko izaslanstvo koje je na povratku iz bugarske prijestolnice Velikog Preslava. Tamo su pregovarali s bugarskim carem Simeonom kojeg su prethodno nahuškali na Tomislava koji ga je potom strahovito porazio u Bitci na bosanskim visovima 927. Za vrijeme pregovora u Preslavu Simeon nenadano umire, pa je papinskom krunom okrunjen njegov sin Petar. To isto izaslanstvo dolazi u Split na Drugi splitski sabor 928. na kojem su prisutni splitski nadbiskup Ivan, Grgur Ninski i Tomislav. Tomislav poput Simeona tada (kakva koincidencija!??) umire, a da o tome u pisanim izvorima nema nikakvog traga. Mi u tome vidimo rukopis rimskih asasina. Također i papa Ivan X tada umire, čemu se nije čuditi zbog bizarnih rimskih intriga zbog kojih se to doba papinstva naziva saeculum obscurum (mračni vijek) to jest pornokracija (vladavina kurvi), a koje je otpočelo jednim od najmorbidnijih suđenja svih vremena. Bilo je to suđenje lešu pape Formoza kojeg je papa Stjepan VI dao iskopati, osakatiti i izbaciti iz hrama, nakon što je njegovog prethodnika Bonifacija VI, koji je Petrovoj stolici sjedio 15 dana, dao ubiti da bi zasjeo na njegovo mjesto. Međutim, primijetit ćemo da je Ivan X bio premekan prema Slavenima za određene ukuse koje su oblikovali vrlo specifični običaji toga doba, za koje je stara salonitanska dekadencija bila prava kamilica. Ako netko još uvijek misli da je naš detektivski pristup historiji presmion valja mu kazati da je nekritičko vjerovanje izvorima ovakvog rukopisa tek stvar za pomnije promatranje.

„Bilo kako bilo, za Drugog splitskog sabora nestaje sa scene Tomislav, a time i političko-vojni oslonac Narodne crkve pa je Ninska biskupija svedena na posve provincijalni status, podređen zadarskom biskupu gdje stoluju Bizantinci.“

Papa Leon VI kasnije zahtijeva da se ta odluka provede odnosno da se vlast salonitanske crkve ne bi smjela protezati tek do zidina grada (eto koliko su bili obljubljeni) već diljem zemlje u unutrašnjost, preko sela do vlastelinstava, crkava i naroda koji joj je povjeren još u antici. (Codex Diplomaticus I) Dakle, neviđen spin i furtim! Sumanuti dekadenti ti ubiju nekoliko kraljeva, poharaju zemlju, preotmu i izjure biskupe, zabrane liturgiju, pismo i jezik, čitav narod survaju u divljaštvo i barbarstvo, i još traže da im otvoriš vrata i baciš se u njihov zagrljaj. Grguru Ninskom papa prijeti da prijeđe na utješno mjesto biskupa u Skradin pod prijetnjom ekskomunikacije. I tu otprilike ova epizoda staje.

Na njezinom kraju kažimo još ovo: ispravan uvid u tragičnu borbu za očuvanje ovog naroda, njegove slobode i vjerske samobitnosti preduvjet je našeg oslobođenja. Potrebno je smoći hrabrosti i prihvatiti sve dobre i loše događaje, sve uzvišene i niske osobine našeg naroda koje su baš sve žive i zdrave u našim predrasudama, karakterima i suvremenim političkim događajima. Otrovna cedevita koju su smućkali propagandisti trbuhozborci Arhiđakon i Porfirogenet koji progovaraju kad infantilni ministranti službene verzije svih sakatih ilirskih pseudonacija i sluganskih provenijencija miču usnama, čini se maloumnom, naivnom, smiješnom i zapravo – uvredljivom prema pravoj istini, a ona nas jedina može osloboditi.

„I premda istina nije nimalo ružičasta, lijepa je jer je uzvišena.

I zato, naša zastava je uzvišenost!“

Pročitajte sljedeće

Snoviđenja kao putokaz za bolju budućnost

Razgovarao: FILIP LUKAČEK „Moja najveća pogreška? Tek se treba dogoditi.“, izjavio je svoj…