Victor Truviano: Babađi stanje - Osluškivanje tijela

Napisao  Pročitano 2576 puta

'Uvijek sam u tranziciji, i dalje se pojednostavljujem. Proces ne završava prestankom hranjenja. Upravo tada sve počinje.' - Victor Truviano

 

 

Piše: Vicente Tiburcio (skraćeno i uređeno 10. poglavlje knjige 'BABAĐI STANJE: Victor Truviano – Živjeti poput prvog ljudskog bića' koju možete kupiti OVDJE)

 

Kucam obazrivo na vrata, iako mi je Víctor bio rekao da slobodno ulazim. Njegov topao glas poziva me u sobu. Kao i uvijek, dočekuje me širokog osmjeha. Smještam se u jednu od niskih fotelja bez rukohvata, nasuprot njemu koji se već udobno smjestio. Pod našim nogama nalazi se jedno tamnozeleno platno, a oko nas kutijice ili poneka smeđa flašica koja sadrži neku esenciju koju je on napravio, gori tamjan. Španjolska siesta odiše mirom, dubokom tišinom. Tih dana smo u procesu bez uzimanja ičega. Svi razgovori s Víctorom Truvianom oko nastajanja ove knjige bili su zanimljivi, ali nisam ni sumnjao da će upravo današnji biti vrlo značajan. Istini za volju, ključan, budući da je na red došao razgovor o njegovom osobnom procesu dok se nalazio u izolaciji u Capilla del Monte, gdje je postio pokraj mora, s prijateljima Luciom i Joseom, a nakon toga je nastavio uzimati samo tekućinu. Danas ću moći preciznije doznati o probuđenim mehanizmima, sjećanjima koja su tih dana izvukla na površinu „ živjeti kao prvo ljudsko biće“, proces u koji sam i ja uronjen, i svakom stanicom svoga tijela osjećam sve jače odjeke. Smješten u povlaštenom položaju nasuprot bića koje je putovalo kroz tko zna kolika tijela i egzistencije, nivoe i površine, ere i civilizacije kako bi sada u ovom trenutku bilo sa mnom apsolutno otvoreno za sva moja pitanja, spreman sam za početak sesije.



Victor u početku pije voćne sokove koje radi u kući svojih prijatelja i kasnije ih nosi u samoću svog šatora u prirodi. Cijelu godinu hrani se isključivo sokovima. On to od početka osjeća kao nužan prijelazni period na ne-okus, držeći se pritom principa pojednostavljenja i prirodnog, osluškujući tijelo. Slušajući ga, brinuo se o njemu kako bi u njemu mogao više biti.

 

Uzimanjem tekuće hrane postao sam slab i mršav i sve mi je postalo teže. Penjanje na planinu uznemirilo bi mi organizam. Potom je sve u meni postalo normalno. Počeo sam zamjećivati da se životna energija ne stvara hranom, nego da se jednostavno treba prilagoditi drukčijem stanju, da treba razmišljati na drukčiji način, novim umom kako bih mogao u svoj život pustiti ono što je išlo prema meni, ne stvarajući prepreke kako bi me preplavilo i još jednom nešto učinilo s mojim novim prijelaznim tijelom. Zbog svega toga osjećao sam se slobodno u novom mentalnom rođenju. Za tim sam žudio dugo vremena i kada sam ponovno primio dar svemira veliki osmijeh lebdio je na mom licu po cijeli dan. Kada si zdrav u srcu onda si zdrav i u umu. Zdravi um daje nam čiste misli i životnim situacijama pristupamo na drugačiji unutarnji način, bez obzira što su vanjske situacije iste kao i prije. Životna radost nije osobna stvar, ona podrazumijeva obraćanje pozornosti na radost svake osobe jer kroz to možemo duhovno napredovati, odričući se na neki način privremenih problema. To nas vodi prema novom pogledu na naš osobni proces i vraćajući se tome, u toj novoj tranziciji, kada je probava prestala postojati, moje tijelo se stabiliziralo i dobilo četiri kile. Dobio sam snagu kao nikad prije u ovom životu. Nisam imao nikog tko bi me vodio. Eksperimentirao sam sa svojim tijelom, od njega sam napravio laboratorij. Uvijek sam u tranziciji. Uvijek me je nešto čuvalo, a ne netko.

 

Na planini El Cerro Uritorco Victor se nalazi usred prirode zaštićen šatorom...

 

...Jedan od najznačajnijih i posebnih sastojaka tog Victorovog eksperimenta u osami bilo je direktno susretanje sa samim sobom sa ne-djelovanjem. To doslovce znači prestati raditi. On se po prvi puta ne bavi ničim osim sa samim sobom.

 

U takvom se stanju nalazi Víctor tih izuzetnih dana u kojima je počelo nešto nastajati, blago ali dovoljno snažno u svojoj odlučnosti. To su dani u kojima pije samo tekućinu. Sokove i vodu. Nije ni o čemu ovisio. Nije radio i nije o radu ovisio, kao niti o novcu.

 

Nisam ovisio ni o čemu i ni o kome. Nisam imao novaca, ali sam zato imao pristup stanjima koja su mi nešto nudila. Što sam trebao imao sam. Ukoliko sam želio naranče, a nisam ih mogao nabaviti, uzimao sam ono što mi je u prirodi bilo dostupno. Cijelo vrijeme mi je dolazilo u misli ono što bi mogla biti nova transformacija, drugačija od one u prethodnim tijelima, koja sam već tranzitirao i konzumirao, ali sa živim empirizmom u mom umu, koji se uvijek izražavao putem materijalnog. Moj je duh došao u stanje u kojem više nije trebao raditi napore kako bi nešto postigao, sve je pristizalo, a čim bi se to pojavilo u mojoj glavi već bi se ostvarilo. To je trenutak u kojem ne trebamo čak niti imati povjerenje ili vjeru u sebe, niti u one koji nas okružuju jer postoji nešto više od toga, što je isto kao i ne-dosađivanje ili opsjedanje nekoga, pod izgovorom odgovornosti i/ili krivice koja će prestati kada svatko postane odgovoran, kao što je uvijek bio. Svi mi opstajemo, nema izabranih, nije bitno što radiš ili prestaješ činiti, svemir nas voli i to treba biti dovoljno kako bismo se osjetili potpunima, nenapuštenima, shvaćenima i zbrinutima u obitelji kojoj pripadamo.

 

Obično sam pio barem četiri litre tekućine na dan. S obzirom na to da je to bilo jedino što sam konzumirao, obraćao sam veliku pažnju na tu alkemiju koju sam kasnije pio, i tada sam shvatio nešto: nema nižih ili viših zanimanja, onaj tko kroz njih tranzitira čini to s odgovarajućeg aspekta, jednom jedinom akcijom poput te koju upravo čini, a koja sama po sebi nije važna, nego je važna u odnosu na to gdje se nalazi i kako ju izvodi ili stvara. Potpuno je svejedno da li si čistač ulice ili radiš u modernoj bolnici, zaposlenja i dužnosti, nivoi, stupnjevi i sve ostalo pripada podsvjesnom ljudskom egocentrizmu, a kada shvatimo da smo više od toga više uživamo u onom što nas dopadne raditi u životu.

 

Postoji jedna riječ koju Víctor često koristi kada govori o okusima, a to je 'emfaza'. U svojim je istraživanjima s različitim izvorima tekuće hrane, voćem, povrćem u juhama, vodi ili čajevima dobio različite emfaze. Vitamini iz voća i njihov slador bili su drukčiji od osjećaja koje su izazvali minerali kuhanog povrća ili sama voda zasićena mineralima, ili čajevi, esencije dobivene prokuhavanjem trava iz čiste prirode koje su se razlikovale od onog što je kupovao već pripremljeno za upotrebu nekim drugim procesom.

 

Osim emfaza koje su postojale u mojem tijelu zbog različitih tekućina koje sam konzumirao, znao sam također da one ne mogu izmijeniti moje raspoloženje ili stanje bića. U toj etapi tranzicije radilo se o prelasku sa jednog prostora na drugi, a kako bi to učinio moraš proći kroz sve zone, inače nema tranzicije. Samoća, tjeskoba, sreća, žudnja… nisam znao što mi se događa. Osjećao sam umor, iscrpljenost, bol, euforiju, sreću. Svaka tri do četiri mjeseca praznio sam se. Sokovi su u meni umrtvili probavu. Moja hrana je bila potpuno tekuća, bez pulpe. Nije bilo ostataka od prije. Sve se očistilo unutar tri mjeseca kad sam započeo tekući pranizam. Sokove sam radio s korom, čak i narančinom. Odabirao sam sokove više po boji nego po okusu. Naranča s korom bila je prilično pikantna. Meni je ta naranča s korom bila sredstvo za čišćenje. Pio sam je jednom tjedno i idućeg se dana nisam mogao pomaknuti, s temperaturom, znojio sam se, boljela me glava… Dan kasnije osjećao bih se vrlo dobro. Isto se događa kad vodim proces, obično se zanemaruje ono kroz što moraš proći da bi bio dobro. Kada se sudionici počnu osjećati loše trkom odlaze. Nikome ne sugeriram da slijedi moje korake u procesu tranzicije. Nikome ne sugeriram da pije sok od naranče s korom. Zbog toga moram biti pažljiv u onome što ovdje dijelim, jer od preslikavanja mojeg iskustva na tebe nema nikakve koristi, svi smo različiti i ti ne moraš prolaziti kroz to, nego kroz svoj vlastiti i jedini proces promjene, onaj koji se manifestira i govori kroz tvoje tijelo. Dakle, slušaj svoje tijelo koje je, uz to što ima vlastitu spoznaju i mudrost, a u Mudrosti se nalazi ključ za ispunjenje života, za potpunu svijest uz vlastiti trud, za duhovno pravo koje nam pripada rođenjem, za jedinstvo s božanskim bićem, naše receptivno srce žudno upija vodstvo Mudrosti jer imamo potencijal potreban za preuzimanje posebne uloge u ovoj egzistenciji.

 

Posljednja dva mjeseca pio sam samo vodu. Voda je nešto najmoćnije i najteže što postoji. Uzimao sam je iz jednog planinskog potoka i kada bih je pio osjećao sam njezin intenzitet i minerale iz središta zemlje kako mi se ugrađuju u tijelo. Osjećao sam okus zemlje. Voda ima sposobnost prilagoditi se mjestu i oblikovati se prema informaciji. Nakon toga osjećao sam da mi se voda više ne prilagođava, nego sam se ja prilagođavao njezinom prirodnom stanju. To mi se nije događalo sa sokovima. Dodatak vode soku bio je drugačiji i ugodniji. Tekućine dopiru u sve dijelove tijela. U tijelu se ne filtriraju lako. Čaj i sok da, ali voda se prilagođava filtru koji je želi filtrirati, kada sam prolazio kroz tu tranziciju davala mi je istinski osjećaj slobode. Od čega sam se oslobađao? Još uvijek ne znam. Možda sam se oslobađao od pomaganja nekome, budući da nikome i ne mogu pomoći. To je jedan od najljepših osjećaja kojeg sam se prisjetio, znati da ne mogu nekoga razumjeti i još manje pomoći svima, na taj način svatko si dopušta pronalaženje vlastitih prirodnih potencijala, bez vanjske uvjetovanosti, na način kako sam ja onda živio. Bilo bi mi drago da svatko u nekom trenutku iskusi taj osjećaj, nije bitno kojim putem će do njega doći, jer svaki put, na kojeg utječe i kojeg inspirira srce, vodi do istog mjesta. Tog trenutka još nisam napustio okus. Bila je to godina iskušavanja i napuštao sam sve što mi je bilo neugodno. Osjećao sam da moram napustiti okuse. Napuštanjem okusa počinje sloboda. Nisam mogao biti rob okusima. Voda je imala vrlo intenzivan okus. Osjećala se na nepcu. Više nisam pio kako bih se nahranio. Prehrana se počela događati i cvjetala je iz mene, nije dolazila sa nekog drugog mjesta nego isključivo iz moje unutrašnjosti. Počeo sam pronalaziti sebe i upoznavati svoje tijelo iz prošlosti, ovaj put putem osjećaja, više kroz sadašnja sjećanja nego kroz psihološko-duhovne prostore, a kada su me te neosporne činjenice kojih sam se sjetio počele tražiti u sadašnjici, mogao sam se ogoliti, ponovno otkriti osjećajem tko sam bio, tko jesam, a doznati tko jesam jest znati tko je Babađi i kada znaš tko si, onda ujedno znaš tko je Babađi…

 

Trenutak potpunog odricanja od hrane, a s njime i potpuni nestanak okusa, napokon ulazi u 'našu priču'. Taj ključni trenutak koji nam spontanom gestom otkriva duboku mudrost stiže na kraju razdoblja u kojem Víctor uzima tekućinu u Capilla del Monte, gdje se bio povukao kako bi osluškivao svoje tijelo i primao njegove poruke, kako bi obratio pozornost na drevnu staničnu memoriju koja se u tijelu budi i dolazi u sklad i podudarnost sa svijesti koja u njemu živi.

 

Voda, ne-okus, posljednja čaša vode. Taj razmak znači jedno prije i jedno poslije u mojem sadašnjem vremenu. Rijeka se brzo kretala, usred nje jedna stijena. To je mjesto na kojem su mnoge osobe vidjele moje tijelo kako levitira iznad vode. Slučajno sam se ondje našao. Čaša na stijeni. Kako bi do nje došao trebao sam ući u rijeku zbog činjenice da me je prepoznala već je bilo dopušteno da je uzmem, popijem, a da je ne gutam. Naslutio sam da više neću piti vodu. Ta odluka nije ovisila o meni, donijelo ju je ono čija je posljedica tijelo, moje biće izvan njega, koje je dopustilo u meni odbacivanje tekućine, uzimanje vode. Odluka je bila u tijelu. Imam na umu da nisam tijelo, ali da je ono uključeno i ispunjeno u ovoj praznini, promatram ga izvana i znam da u njemu egzistiram, preko njega živim, ne više istovremeno u drugim dimenzijama, površinama ili stvarnosti. To znači biti istovremeno uronjen u dva različita vremena koja su usklađena i paralelna. Jedno vrijeme je u sadašnjosti, a drugo u prisutnosti. Istovremeno se složno živi u drevnoj i modernoj tehnologiji. Tehnologija je sposobnost koju ima ljudsko biće da učini nešto putem neke stvari. PRISUTNOST je tehnologija koja nam daje sposobnost da pomoću nje učinimo sve ukoliko to želimo. Ona će uvijek biti moderna. Nema stroja koji može biti nadmoćniji od pranične tehnologije, Babađi stanja ili stanja Prisutnosti. Babađi stanje, življenje poput prvog ljudskog bića izuzetna je, nježna i kompleksna tehnologija jer je prvi čovjek bio prisutnost i preko njega je svemir nešto učinio. Taj trenutak u kojem nisam mogao progutati vodu, ujedno je bio trenutak u kojem sam ostvario život kroz prisustvo. Ta tehnologija počela se ponovno prisjećati u meni. Veliki um kojem pripadamo ne može to shvatiti, a još manje razumjeti; pokušati razumjeti prisustvo znači biti u sadašnjem vremenu, u trenutku i njegovim granicama.

 

Tog dana, u tom beskonačno prolaznom trenutku, kao i u mnogim drugim životnim pričama, Fabian, Víctor, otišao je po čašu vode na izvor. Uzima ju u ruke. Mlaka je. Posljednji tjedan voda je već bila preteška za njegovo tijelo. Jedna čaša na dan bila je već previše. Tu čašu vode, točno tu čašu prinosi ustima i ne namočivši usne, u trenutku beskrajnog prijelaza, izljeva je u usporenom luku, kao posljednji oproštaj, kao zbogom za sjećanje, kao u usporenom filmu, naglašavajući definitivno zbogom unosu hrane. Čaša pada i ruši se na stijenu. Počinje abdikacija okusa.

student financial help center