Ratko Martinović: Istanbulska konvencija i redefiniranje DSM-ove dijagnostike

Napisao  Pročitano 739 puta

 

 

 

Iako je pojam 'rodne ideologije' odbačen od strane LGBT pokreta kao 'etiketa', teško ga je ne spomenuti u kontekstu društvene deregulacije. Frankfurtska doktrina svojevremeno je željela model tranzitne deregulacije 'država-tržište' primjeniti i u društvenim okolnostima, no vrlo brzo je ideju su hakirale opskurne interesne skupine. Progresivni pokret klasičnu liberalnu agendu približio je sintagmi 'Manjina od jednoga treba imati ista prava kao i većina od mnogo' čime je otvorena Pandorina kutija nametanja prava nauštrb poštivanja istih.

 

 

Članak je originalno objavljen na portalu Dnevno.hr

 

Desnica i liberali načelno PROTIV, ljevica i profesionalni 'volonteri' ZA

 

Kada se nešto nasilno gura, najčešće praksa kaska za teorijom. Ljevica se izgubila u pokušaju imitacije liberalne političke osi, a o tome najbolje govore brojne nelogičnosti koje danas praktički služe kao predmet ismijavanja i sprdnje poznatih 'influencera' poput Miloa Yiannopoulosa koji je sve ono što suvremeni progresivci ljevičari deklarativno guraju, no intimno preziru - intelektualac, konzervativac i homoseksualac, s genima imigranta. Da parafraziram hrvatskog veganskog aktivista Matu Kutlića, suvremena salonska ljevica nerijetko samu sebe demantira pa po njima seksualna orijentacija nije izbor već je hormonalno i genetski uvjetovana pa osoba ne bira hoće li biti LGBT već je tomu od rođenja predodređena. No, ista ta ljevica navodi da je spol izbor, nije hormonalno i genetski uvjetovan te svatko može biti što god poželi i to neograničeno kroz život mijenjati.

 

Apsurd i kognitivnu disonancu ovakvih tvrdnji nepotrebno je dodatno tumačiti. Kako si progresivci vole tepati da su 'liberali', za komentar o konvenciji pitali smo Marija Nakića, urednika portala Liberal.hr koji je unatoč očekivanjima stao protiv ratifikacije IK, no s drugačijim argumentima od onih koji su kontaminirali javni prostor. ''Po meni trošak nije problem ako će rezultirati smanjenjem nasilja u obitelji. Meni više smeta to što ova konvencija ima tendenciju ukidanja rodne ravnopravnosti. Napisali su je ljudi koji misle da su žene nesposobna i hendikepirana bića već svojim rođenjem i da su inferiornije od muškaraca pa im treba posebna zaštita države. S druge strane, prema muškarcima se odnosi kao da su svi potencijalni nasilnici koje društvo treba 'ispravljati'. Ne vidim u tome ništa što bi moglo učiniti bilo kakav pozitivan pomak, kao što nije učinilo ni u drugim zemljama koje su ratificirale konvenciju.'' Dok jedni tvrde da je u Turskoj samo poraslo nasilje nad ženama, drugi navode da je situacija upravo suprotna - IK je po njima povećala broj prijavljenih slučajeva nasilja.

 

Tu je definitivno i argument o prevelikom trošku vezanom uz provedbu stavki konvencije. Ili je ista preskupa ili provoditelji dobivaju previše novca, što s obzirom na ranije slučajeve i profesionalni aktivizam NGO-ova koji dio novca dobivaju i iz sumnjivih međunarodnih izvora koji nerijetko diraju i u nacionalnu sigurnost, nije isključeno. Premijer Plenković nedvosmisleno je istaknuo kako će 'dio sredstava (od 70 milijuna kuna) biti predviđen i za provedbu Konvencije' i dodao kako 'nije točno da ćemo imati milijardu kuna financijskih obaveza'. No EIGE, Europska agencija za ravnopravnost spolova cifru od cirka 140 milijuna eura godišnje pravda time da društvo Europske unije već sada troši oko 226 milijardi eura godišnje na spolno uvjetovano nasilje i da navedena cifra nije prevelika. Samim time postoje tri opcije - ili je brojka od milijardu kuna fabricirana od strane desnice ili ćemo u provedbu IK ulagati dvadeset puta manje sredstava od zemalja EU ili premijer Plenković laže. No, takva potencijalna neistina nije jedini problem s kojim će se deregulirana društva suočiti.

 

'Fluid Gender' iliti bipolarni poremećaj i višestruki poremećaj osobnosti

 

Ako je promjena statusa roda imalo usporediva s promjenom statusa homoseksualnosti u psihijatriji, onda društvo očekuje prilično sklizak teren. Naime, Dijagnostički i statistički priručnik za duševne poremećaje (DSM) kojeg izdaje Američka psihijatrijska udruga (APA) i koji jednim dijelom služi kao standard i norma i u Europskoj uniji suočio se davne 1970. s problemom dijagnoze tzv. 'parafilije' (DSM I), 'poremećaja seksualne orijentacije' (DSM II) i 'distonije ega' (DSM III) - sve odreda kolokvijalnih naziva za homoseksualnost - te je pod rastućom svijesti društva i gay aktivizmom promijenila utanačene paradigme. APA je kasnije uklanjanje antihomoseksualnih dijagnoza opravdavala 'novim informacijama u znanosti' i istraživanjima Alfreda Kinseya i Evelyn Hooker, no stigma netrpeljivosti do danas nije sišla s te organizacije. I pod teretom navedenih grijeha iz prošlosti bit će zanimljivo vidjeti APA-ine postupke nakon što rodna ideologija uđe u 'mainstream' zemalja pod njezinim kišobranom. Pitanje svih pitanja jest - hoće li takvo redefiniranje roda uzrokovati promjene u samoj psihijatrijskoj dijagnostici? I što bi to značilo u praksi?

 

Za potrebe ovog članka kontaktiran je psihijatar koji je s obzirom na kontekst želio ostati anoniman. On je hipotetski ustvrdio da bi takva situacija u praksi rezultirala redefiniranjem bipolarnog poremećaja i višestrukog poremećaja osobnosti. Na dodatno pitanje bi li skrivanje iza rodne platforme, oboljele radi zaštite njihovih ljudskih prava psihijatrija puštala na ulicu i prekidala dosadašnje liječenje odgovorio je da je 'teško predvidjeti tako složene procese' i da će 'praksa pokazati hoće li se i mogu li se povlačiti paralele s 1973. godinom'. Tako je kompletna situacija prepuštena pukoj hipotezi, a nju je najbolje sprovesti tako da se kreira konkretni primjer. Tzv. 'Fluid Gender' bi mogao biti najbolji poligon za eskivaciju tretiranja dijagnoze. Riječ je o 'rodnom identitetu koji na dinamičan način u istoj osobi mijenja spolove muško-žensko, ovisno o osjećaju i raspoloženju'. Dakle, takva osoba bi u stvarnosti iz minute u minutu mogla mijenjati spektar osobnosti, stavove i skakati iz euforije u depresiju. Danas se to promatra kroz prizmu bipolarnog poremećaja i višestrukog poremećaja osobnosti.

 

Od tradicionalno uobičajene transseksualnosti do inflacije posve novih rodova

 

Bipolarni poremećaj (tip I i tip II) definiran je kao 'nemogućnost kontrole raspoloženja u kojem subjekt proživljava stadije (hipo)maničnih i depresivnih epizoda'. Disocijativni poremećaj identiteta podrazumijeva da osoba ima najmanje dva 'ego-stanja', dvojnika ili alter ega. Svaki od njih podrazumijeva različite osjećaje i iskustva, s obzirom na to da djeluju kao neovisne osobnosti. Knjiga američkog psihijatra Mortona Princea 'Rascjep ličnosti' izdana 1905. godine prvo je djelo u kojem se spominje ovaj poremećaj. Zanimljivo, osim dijagnosticiranja prirode bolesti Prince je bio uvjeren kako ista ima veze s 'hipnogenetikom' te se može potencirati i tretirati sugestijom. Dakle, nije hormonalno ili genetski uvjetovana već ima i društvene konotacije. Na upit 'Što bi se dogodilo kada bi psihijatrijski tretirani oboljeli od bipolarnog poremećaja ili disocijativnog poremećaja identiteta rekli da su fluidnog roda?' psihijatar nije želio davati odgovor na moguće konotacije pošto smatra da je riječ o 'teškoj špekulaciji'. Zaključio je da će ipak 'nedvojbeno trebati redefinirati dijagnoze u skladu s novim saznanjima i društvenim kretanjima' te poentirao kako 'ovo nije prvi put da se drastično mijenjaju društvene norme'.

 

Analitičari stidljivo komentiraju ovu moguću situaciju, no svi su prilično jasni pri tome da se rodnu ideologiju nipošto ne smije uspoređivati s promašenim dijagnozama iz daleke prošlosti. Upravo zbog toga što je homoseksualnost jasno definirana, oduvijek prisutna i u postotno relativno visokom broju naspram 'genderista'. Povijest ni predaja ne poznaju desetke novih rodova već isključivo transseksualnost - od indijskih 'hidžra', polinezijskih 'Fa'afafinea' do albanskih 'Burrnesha'. Njihova brojnost ovisi o specifičnom društveno-religijskom okruženju, što ne umanjuje njihova manjinska prava, ali daje za pravo onima koji smatraju da će pravno-klinička praksa značajno utjecati na nerealno povećanje brojke marginalnih skupina - zbog uživanja raznih beneficija, ali i zbog navedenih eskivacija medicinskih tretiranja. Istanbulska konvencija tako je, uz već postojeće zakonske prakse zaštite protiv nasilja, uvela i potencijalni 'neobvezivi' kaos čije će se reperkusije tek vidjeti u budućnosti. Regulacije koje u svojoj srži služe deregulaciji, često proizvedu posljedice koje većinu okrenu protiv manjine i čine upravo suprotno od onoga što bi trebale činiti. Već vidimo da su ljevica i desnica situaciju iskoristile za skupljanje jeftinih poena, u društvu gdje klasični liberalizam ne postoji ni u natruhama.

 

 

 

student financial help center