Ratko Martinović: Društveni inženjering

Napisao  Pročitano 4468 puta

Kome vjerovati? To je ključno implicitno pitanje koje ova knjiga postavlja. Možemo ga parafrazirati na više načina: Kako raspoznati vlastite od tuđih stavova, toliko duboko ugrađenih da ih smatramo vlastitima? Koje je istinsko podrijetlo naših stavova?



Jesu li oni naši ili smo ih preuzeli (učitali, downloadali) od roditelja, društva, kroz školu i medije? Čovjek je društveno biće pa mu je valjda neminovno razviti neku vrst grupnog svjetonazora. No, koji bi onda bio pravi ljudski svjetonazor, onakav kakav bi nastao spontano, kad ljudi ne bi bili izloženi suvremenim alatima propagande? A to su manje-više svi komunikacijski kanali.

MIŠAKOV PREDGOVOR KNJIGE 'DRUŠTVENI INŽENJERING' RATKA MARTINOVIĆA KOJU MOŽETE KUPITI OVDJE



Možda možemo svrnuti pogled na zaostala plemena u južnoameričkim džunglama, koja žive netaknuta civilizacijom niti ikakvom spoznajom da postoji neki svijet tamo vani i vjerojatno ćemo i tamo vidjeti kako djeca preuzimaju svjetonazor od roditelja. No, ključna razlika koja mi je padala na pamet dok sam povremeno u životu razmišljao o tim pitanja - kojima su se bavili mnogobrojni filozofi tijekom povijesti, a vjerojatno će se njima baviti i filozofi budućnosti - bila je: namjera. Kao i uvijek. Dvije istovjetne djelatnosti temeljno razlikuje namjera njihova počinitelja. No, kako možemo procijeniti koja je namjera dobra, a koja loša kad iz perspektive nositelja neke ‘loše’ namjere možda ta namjera – koja čini štetu drugima – ima neki plemeniti cilj? Procijeniti ne možemo nikako, osim što možemo uočiti zabludu da uopće postoji ikakav ‘cilj’, ili kraj povijesti nakon kojega je sve u redu jer bi navodno bio stvoren sustav koji će svu daljnju sretnu i neodređeno dugu budućnost opskrbljivati svoje stanovnike udobnošću, srećom i ispunjenošću.

Kao da smo uopće živi samo zato da bismo bili veseli zombiji. O toj i drugim dilemama zorno svjedoče razmišljanja mnogih utopista i antiutopista – kako onih koji su pisali romane, tako i onih koju su svoja razmišljanja predstavljali u esejima. Mnogi od njih su, umovanjem o savršenom i sretnom svijetu, došli na čudnovate ideje: da je prepreka savršenom funkcioniranju ljudskog društva upravo urođena ljudska osobina – ljudska nepredvidljivost. Dakle, navodno nema šanse da ljudi kakvi jesu sami od sebe mogu stvoriti uravnoteženo društvo jer ono mora u svim segmentima biti predvidljivo da bi se njime moglo lako upravljati. U tom promatranju društva kao dobro podmazanog stroja leži temelj društvenog inženjeringa kakvome danas svjedočimo, a koji mnogi preusko vezuju tek uz profit i korporacije. Meni se, pak, čini da je to usputna djelatnost, a također i vrlo korisno sredstvo - s puno love možeš napraviti još puuuuno društvenog inženjeringa, snimiti puuuno filmova i pokrenuti puuuno revolucija, ratova, nemira i sukoba. Postoje i ljudi koji su razmišljali kako čovjeka osloboditi implicitnih ugovornih obaveza koje društvo i politički sustavi pred nas stavljaju. Ne znam za vas, ali ja se ne sjećam da mi je itko ikad ponudio da potpišem slavni ‘društveni ugovor’. On je implicitna kategorija koju se podrazumijeva više na nekoj filozofskoj razini, smatrajući valjda da ga potpisujemo samim svojim rođenjem.

Formula je u biti jednostavna: čim je više ljudi uključeno u neku političku zajednicu, društveni inženjering je veći i jači. Društveni inženjeri poput Ewvarda Bernaysa smatraju – i teško se s njima ne složiti – da velike mase ljudi nisu u mogućnosti donositi dobre odluke na velikom broju područja koje suvremeno premreženo, kompleksno društvo treba. Ima u tome istine: biste li doista željeli demokratski birati čovjeka koji će upravljati putničkim zrakoplovom u koji ulazite? Stoga ti ljudi smatraju da je društveni inženering – a to je u biti stvaranje pristanka za akcije koje neke grupacije imaju na umu – neophodan alat društva. Iz toga slijedi da bi pravo pitanje zapravo bilo: trebaju li ljudima uopće velike političke cjeline? Koja je njihova svrha, čemu one ustvari služe? Punina i kvaliteta ljudskog života svakako ne proizlaze iz veličine države u kojoj živi, nego iz odnosa s malim brojem ljudi – pripadnika obitelji, prijatelja ili pak nekih s kojima dijeli posao ili strasti. Kod skupina koje uključuju mali broj ljudi društveni inženjering je nemoguć i posve neprikladan. Ti ljudi mogu sve raspraviti direktno i međusobno. Ništa novo pod suncem. Ako me maglovita sjećanja iz vremena studiranja dobro služe, Jean-Jacques Rousseau davno je sročio formulu koja je opisivala odnos tipa vlasti i veličine države. Demokracija je, rekao je, moguća u malim društvima gdje se praktički svi poznaju. Potvrdio sam tu njegovu tezu aktivnim sudjelovanjem na sastancima kućnog savjeta. Srednje velikim državama, pak, trebaju vladati oligarhije, a jako velikim društvima diktature. Mislim da ga je povijest, kroz primjere Kine, SSSR-a i dr., više-manje potvrdila, osim ako doista vjerujete da je u SAD-u model vlasti demokracija. Ja je vidim kao diktaturu koja proizlazi iz vlasništva nad medijima, bankama, trustovimumova i gomilom novca pomoću kojeg se i znanost može usmjeravati u željenom smjeru.

No, što ako uzmemo Rousseauvu formulu i izbacimo iz nje ideju da se u stvarnom svijetu zbiva neki spontani rast od malih prema velikim državama? (Uostalom, sve velike države nastale su kao rezultat društvenog inženjeringa, dakle mješavinom kraljevskih odluka, ideologija, ratova, nametanja nečije volje na ljude isprva silom, dok navike i zaborav ne učine svoje i sličnim varijacijama.) Što ako želimo, iz razloga u koje nećemo sad ulaziti, stvoriti diktaturu? Tada nam, prema formuli starog Rousseaua, nema druge nego stvoriti jaaaako veliku državu. Najbolje bi bilo – svjetsku. Čim veća država, tim će zahtijevati veću diktaturu. A najveća diktatura je vladanje nad ljudskim mislima, do sada nedosegnuti san mnogih totalitarističkih sustav iz povijesti, koje nikako ne treba miješati s autokratskim sustavom čiji se vlastodržac zadovoljava represivnom vladavinom pomoću vojske i policije, i time da ga svi slušaju ako i ne misle isto što i on. Totalitarist želi – sama riječ kaže – totalnu vladavinu, pa indoktrinira sve uzraste i sve dijelove društva, uključujući sve ljude u razne grupacije u skladu s njihovim spolom, interesima, poslovima ili po nekom trećem ključu, samo s jednim ciljem: da ima pristup svim pojedinačnim umovima i da bi beskonačnim ponavljanjem svojih argumenata u raznim kontekstima koje ljude privatno zanimaju stvorio neku vrst organske cjeline između ‘vlasti’ i ‘naroda’. Zapravo bi prije bila riječ o mehanicističkom sustavu nalik Borgu iz Zvjezdanih staza, nego nekom organskom obliku društva, ali to je već jedna druga priča. Vladavina nad ljudskim umom svakako nije nova ideja, ali nove su metode. Sve su sofisticiranije, i tehnološki i psihološki, a također i sve suptilnije jer su prepoznale cilj u koji se najviše isplati investirati, a to je ljudski um, posebno njegovi podsvjesni sadržaji. SF-pisac Phillip K. Dick posve je prikladno to sročio, rekavši da je onome tko želi nadzirati ljude najbolje da nadzire značenja riječi i pojmova.

Postoji priličan broj suvremenih pojmova skovanih za nadziranje ljudi. Ti, uglavnom novoskovani pojmovi, predstavljaju neku vrst zabrane kretanja za one koje žele ostati u zoni komfora (a to smo, manje-više, svi) ili, pak, smjernice kako je komforno i politički korektno razmišljati. Ovo spominjem zbog jednog od takvih pojmova, u isto vrijeme krajnje popularnog i krajnje nepopularnog, kojem su pridana i mnoga dodatna podznačenja da bi se te teme učinilo nekom vrstom materije za maloumnike, nikako ne za ‘normalne’, inteligentne i obrazovanje ljude, a to je: teorija urote.

Što se mene tiče, jedan od mogućih naziva za sve one teme koje se nastoje obezvrijediti uvođenjem ovakve etikete jest upravo: društveni inženjering.
 
Izjednačavanje teorije urote (no, ja taj pojam koristim u pozitivnom smislu, smatrajući da se bez te materije svijet uopće ne može interpretirati na način koji bi barem djelomično odgovarao onome što vidimo i doživljavamo) i društvenog inženjeringa na prvi pogled se može činiti pretjerano, ali to je već pitanje načina kako shvaćamo te pojmove. Uglavnom svaki na neki svoj način, pa smo često, kako je glasio naslov jednog filma, ‘izgubljeni u prijevodu’. No, društveni inženjering se bavi oblikovanjem uvjerenja, a ne može se dovoljno naglasiti u kojoj mjeri smo mi svi doslovce sazdani u svojih uvjerenja. Dobar primjer te teze nudi bogata medicinska dokumentacija istraživanja ljudi s poremećajem višestruke ličnosti. To su oni slučajevi kad u istom čovjeku postoji nekoliko osoba koje se naizmjence ‘pale’. Zanimljivo je skrenuti pažnju na neobičnu pojavu: u mnogim je slučajevima s promjenom ličnosti došlo i do fizičkih promjena. Primjerice, u istom tijelu jedna bi ličnost bila kratkovidna, a kad bi se ona povukla i pojavila se druga ličnost, ta bi pak bila dalekovidna. Jedna bi imala šećernu bolest, a druga ne bi. Kako je to moguće? Osim ako čak i našim fizičkim postavkama ne upravljaju naša uvjerenja.

Mi smo naša uvjerenja, čak do fizičke razine, čime se bave drevne duhovne znanosti poput, recimo, tibetanskog budizma. Čije je središnje pitanje jednostavno – kako mogu išta znati o ičemu ako prethodno nisam razmotrio prirodu vlastite leće kroz koju percipiram svijet? Ta leća je naš um. Zato je, po mojem mišljenju, središnje mjesto procesa koji neki nazivaju urotom protiv čovječanstva ili protiv ljudskosti same, upravo okupacija stavova i uvjerenja. A ona se radi kroz društveni inženjering. U predgovoru drugom izdanju (1949.) svoje knjige iz 1930. naslova Vrli novi svijetAldous Huxley je napisao: „Revolucija ne može biti istinski revolucionarna kada se djeluje na vanjski svijet, nego samo kad se djeluje iznutra, u duši i tijelu ljudi.“

Herbert George Wells, član Fabijanskog društva i mentor Aldousa Huxleya, još je 1928. napisao knjigu Otvorena urota: koncepti svjetske revolucijeu kojoj je razmatrao kako postići ‘novi svjetski poredak’ (što je naslov njegova romana iz 1940.), tobože radi svjetskog mira i ljudskog razvoja. Ono što ‘otvorenu zavjeru’ čini otvorenom, kako jednog autora citira Estulin u knjizi Institut Taviostock, nije osmišljavanje nekog tajnog plana, niti razotkrivanje popisa članova nekog užeg kruga bogatih i moćnih, „za koji tipični zaluđeni populist pretpostavlja da čini tajnu vlasti i moći u svijetu. Prije bi se moglo reći da je otvorenom čini razumijevanje kako ideje, filozofije i kulture oblikuju povijest. Ono što čini neku zavjeru, u dobre svrhe ili zle, je sklop ideja koje utjelovljuju pojam o tome što znači biti čovjek i zamisao o čovjekovoj ulozi u sveopćoj povijesti“.

Kako te ideje ‘ulaze’ u ljude? Uglavnom kroz zbir metoda ponekad objedinjenih pojmom ‘društveni inženjering’. Poput nekog kuhara koji reže mrkvu ‘na tanko’, u ovoj knjizi Ratko je, tipkovnicom umjesto nožem, na sitno isjeckao sve elemente društvenog inženjeringa. Vjerojatno je i njega samog iznenadilo dokle je sve stigao jednom kad su zaputio u tom smjeru. Jer postoji li uopće išta što nije dio tog inženjeringa?

Na temelju svega napisanog u ovoj knjizi čini se da izazov koji je pred nama nije lak: oslobađanje vlastitog uma od svih usađenih koncepata. Ali ni toliko težak. I usto, svašta zanimljivoga se na tom putu događa.

 

student financial help center